- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Nakon što je dobio dozvolu od ministra Nikole Pašića, Mihailo Ristić je 10. jula 1892. krenuo na put po Turskoj. Planirano putovanje trebalo je da traje šest nedjelja, trasom: Ristovac–Skoplje–Veles–Gradsko –Prilep–Bitolj–Resan–Ohrid–Struga–Sv.Naum–Gorica–Biklišta–Lerin– Kaljari–Ber–Voden–Jenidže Vardar–Solun–Hilandar. Nakon povratka, napisao je detaljan izvještaj ministru, čiji se nacrt čuva u zaostavštini. Svoje utiske o kulturnoj i istorijskoj baštini srpskog naroda u Turskoj objavio je u formi putopisa. Pod pseudonimom P. Balkanski, objavio ga je u nastavcima u listu Delo 1894. godine, pod naslovom Kroz groblje: opažanja i beleške prilikom putovanja kroz Srpsku Zemlju pod Turskom 1892. godine. Potrebu da piše pod pseudonimom objasnio je u pismu iz januara 1894. upućenom prijatelju Sveti Simiću. Njemu se požalio da ima poteškoća u pisanju putopisa, budući da kao državni službenik mora da vodi računa o državnim interesima i stoga ne smije javno da iznese stavove o odnosima sa Grcima, koje je prethodno formulisao u svom zvaničnom detaljnom izvještaju iz 1893. godine.
Krajem ljeta 1893. godine Ristić je dobio mjesto sekretara u Poslanstvu Kraljevine Srbije u Carigradu. Na tom položaju ga je zatekla vijest o državnom udaru kralja Aleksandra Obrenovića, 9. januara 1894. godine, kojim je bivšeg kralja Milana postavio za vrhovnog komandanta vojske. Radikalska vlada Save Grujića je podnijela ostavku i prešla u opoziciju. Vladu je obrazovao činovnik Đorđe Simić, koji je držao i portfelj ministra inostranih djela.
Ristić je u pismu iz Carigrada upućenom Sveti Simiću, izrazio svoje nedoumice u pogledu nove administracije i očuvanja srpskih tekovina u Turskoj: „Mi smo na mjestima s kojih možemo vidjeti malo dalje nego li drugi, očima potpuno nesebičnim i za to nam se valja i bojati... Može biti da je to stoga što sam naučen da u dobru otadžbine gledam i svoje dobro, a ovo što se sad tamo dešava, daleko je od toga da joj donese dobra. Naprotiv, sad joj tek nastaju zli dani, i iole mislen čovjek treba već da bude obuzet slutnjom i za samo trajanje njeno”. Ristić je izgubio volju za rad jer je mislio da je podla igra dovela do prevrata u Beogradu. Mnogo godina kasnije, prisjećajući se povratka kralja Milana u Beograd 1894. godine, zapisao je: „Dinastičarstvo je uneseno od dana kada se vratio kralj Milan u Srbiju, i kad se naročito digla hajka na radikale”. Ristić je pokušao da procjenjuje promjene ne sa ličnog stanovišta, već prema spoljnopolitičkim zadacima Srbije, na koje će promjena vlade loše uticati. Smatrao je da je rad Društva Sv. Save donosio samo nesreću srpskim propagandnim poslovima i da su zamjerke od strane Turaka bile opravdane. „...nu sada treba računati i s ministrovanjem Svetomira i Andre, i sa fanatičnim uticajem koji će imati na cijelu propagandu, i to kroz Društvo Sv. Save”.
Činilo mu se da ga Svetomir Nikolajević i Andra Đorđević neće tolerisati na položaju u Carigradu, premda ga je Đorđe Simić znao kao podobnog i lojalnog činovnika. S obzirom na predstojeće promjene, Ristić je zamolio Svetu Simića da ispuni obećanje i obezbijedi budžet za konzulate u Turskoj, kako ne bi ostali bez sredstava.
I pored sumnji, Ristić je ostao u Carigradskom Poslanstvu sve do jeseni 1895. godine. Poslije povlačenja iz Carigrada, u Ministarstvu inostranih djela se vodio kao zaposlen na mjestu sekretara od 20. septembra 1895. godine, ali je, zapravo, u Skoplju bio zastupnik konzula. Dužnost skopskog konzula zvanično je obavljao od 22. aprila 1896. do 18. decembra 1897. godine, kada je raspoređen za sekretara Ministarstva inostranih djela. Tokom svog prvog službovanja u Skoplju, Ristić je organizovao nov način rada konzulata, preko mitropolijskih namjesnika i školskih upravitelja. Problem je bio što su se mitropolijski namjesnici sukobljavali sa upraviteljima, jer su, u većini slučajeva, obavljali iste poslove.
Previranja na političkoj sceni u Srbiji u jesen 1897. godine odrazila su se i na srpske zastupnike u inostranstvu. Ristić je bio svjestan da političari naklonjeni dinastiji Obrenović vide u njemu antidinastičara, pa se našao u opasnosti da postane predmet intriga. Jedna od spletki koju je prozreo bila je posjeta Milosava Kurtovića, koga je poslao Todor Stanković, okružni načelnik u Nišu, da ga ispita o vezama sa knezom Nikolom i Cetinjem. „Gotovo cijele noći nijesam spavao od glavobolje. Nju sam dobio od muke i gađenja kakvih ljudi ima na svijetu”, pisao je Ristić Sveti Simiću. Ubrzo je Vladan Đorđević postao predsjednik vlade i ministar inostranih djela i Ristiću je bilo jasno da se ne može očekivati ništa dobro. Naime, Đorđevićevu vladu su činilu liberali i naprednjaci. Premda proglašena kao „neutralna”, nije prošlo mnogo vremena kada je postalo očigledno da vlada ima tendenciju čišćenja državnog upravnog aparata od radikala. Stoga je Ristić zamolio svoga prijatelja Svetu Simića da se ne izlaže riziku i ne interveniše za njega, u slučaju premještaja.
(NASTAVIĆE SE)